Autorica Andrijana Majstorović: ‘Bake su ključne figure u našem odrastanju, htjeli smo knjigu koja će ih usrećiti i proslaviti sve što čine za svoje unuke’

Tvornica snova nedavno je predstavila svoju novu personaliziranu knjigu „Gdje je nestala baka?“ koja slavi najveću ljubav od svih, onu između bake i unuka. Glavna karika u lancu stvaranja svakako je autorica Andrijana Majstorović koja je u velikom intervjuu odlučila čitateljima približiti sve aspekte procesa stvaranja personaliziranih knjiga općenito, no i nove knjige iz bogate riznice Tvornice snova. Ova je knjiga svojevrsni pothvat i izazov za njezine realizatore jer se radi o knjizi u kojoj je uz lik bake moguće personalizirati do 6 likova djece, tj. unuka.

Osim o nastanku noviteta Tvornice snova, Andrijana Majstorović više nam je ispričala i o svojoj ljubavi prema pisanoj riječi, odgovorila na vječno pitanje je li, barem u njezinom slučaju, spisateljska blokada istina ili mit te kako izgleda proces pisanja. Autorica Andrijana Majstorović dotaknula se i zabluda o piscima koje, kako kaže sama, više zvuče kao istina, a ima i poruku za sve one koji imaju želju napisati knjigu. No, krenimo redom.

Andrijana Majstorović: ‘Kod pisanja priča ne moram ulaziti u dječje glave. Dovoljno je da uđem u svoju koja je dječja, kad to želim!’

1. Za početak, reci nam odakle dolazi tvoja ljubav prema pisanju dječjih personaliziranih knjiga?

Od ljubavi prema čitanju. Vjerojatno bih trebala zahvaliti svojoj mami. Ona me odmalena hranila knjigama. Iako, nisam bila dijete koje je trebalo pretjerano uvjeravati u ljepotu čitanja. Sama sam je vrlo rano otkrila. Sjećam se da sam se kao dijete pitala tko piše te knjige i zamišljala koliko to divan posao mora biti. Dakle, prvo je bilo čitanje. Onda pisanje. Zatim pisanje dječjih knjiga. I na kraju – pisanje dječjih personaliziranih knjiga.

2. Imaš li najdražeg autora dječjih knjiga, nekoga čije te knjige inspiriraju u tvom književnom stvaralaštvu?

Mislim da sam više dječjih knjiga pročitala kao odrasla osoba, nego kao dijete. I nije to vezano samo uz posao kojim se bavim. Volim dječje knjige, nikad ih nisam prerasla. Ne znam ukazuje li to pomalo na moju infantilnost ili sam jednostavno došla do pravog blaga dječje književnosti – mudre i sjajne, napisane tako da ih možeš čitati zauvijek. Popis omiljenih autora bi bio poduži, pa ću samo reći da sam emotivno najviše vezana uz dječje romane našeg velikog Mire Gavrana.

3. Kako si došla na ideju da pišeš upravo o unucima i bakama u novoj personaliziranoj knjizi „Gdje je nestala baka?“

Poticaj je došao iz kreativnog okruženja Tvornice snova. Često bude tako: naš kreativni tim se okupi i razgovaramo o tome koji je idući naslov kojeg želimo staviti na našu virtualnu policu. Tko je ciljana publika, koju poruku želimo prenijeti, koje osjećaje probuditi. Bake su ključne figure u našem odrastanju. Htjeli smo knjigu koja će proslaviti sve ono što čine za svoje unuke, knjigu koja će ih rastopiti i usrećiti, ali i potaknuti da stave svoje unuke u krilo i zajedno čitaju. Nedugo nakon te radionice ja sam se pojavila s prvim nacrtom priče „Gdje je nestala baka?“

4. Koliko dugo je trajalo pisanje ove knjige?

S ovom sam pričom imala sreće. Potekla je i na papiru se skupila u obliku slova, riječi i rečenica u samo 10-ak sati. Tako to bude, ponekad. Češće ne 🙂

5. Jesi li možda barem djelić inspiracije pronašla u odnosu sa svojim bakama i koja ti je neka najdraža anegdota iz djetinjstva povezana s tvojim bakama?

Nažalost, nisam. Nisam imala odnos ni s jednom svojom bakom. Tako su se kockice posložile. Ali imam priliku posljednjih 8 godina gledati svoju mamu i njezinu unuku, a moju nećakinju. Njihov odnos je sve ono što sam zamišljala da čini pravi odnos između unuka i bake. Iz njihove dnevne dinamike ukrala sam hrpu ideja.

6. Knjiga je vrlo šaljiva i zbilja prikazuje tok misli jednog djeteta i svu njegovu maštu. Na koji si način „ušla“ u dječje glave prilikom pisanja ove priče?

Ne moram ulaziti u dječje glave. Dovoljno je da uđem u svoju, koja je dječja kad to želim. Ok, nije odmoglo niti to što se već 8 godina imam priliku družiti s jednom prekrasnom dječjom glavicom punom sjajnih ideja – svojom nećakinjom Petrom. Ona mi je i inspiracija i najbolji kritičar.

7. Koji dio knjige ti je bio najteži za napisati, a koji najzabavniji?

Knjiga je već idejno bila strašno zabavna – što bi sve djeci moglo pasti na pamet kao odgovor na pitanje Gdje je nestala baka? Jesu je oteli vanzemaljci? Ili je pobjegla na put oko svijeta? Igra li se u parku? Ili ju je neki kralj pozvao na dvor da kuha samo za njega? Svi su ti scenariji bili beskrajno zabavni. Najteže je bilo prilagoditi tekst da funkcionira u slučaju jednog, ali i dvoje, troje i tako do ukupno šestero djece.

8. Ono što je primjetno jest to da su ilustracije u novoj knjizi prilično drugačije od onih u prethodnim knjigama, a sve zbog prepoznatljivog stila Kylea Becketta. Kako ste se odlučili na suradnju s njim i promjenu stila?

Priča je šašava i smiješna, pa smo htjeli da i ilustracije budu takve. Kyle je već odavno na našoj listi omiljenih wacky ilustratora i, čim je tekst bio spreman, poslali smo mu ga s upitom za testnu ilustraciju. Ilustracija je bila genijalna, a takav je bio i nastavak suradnje.

9. Kojem dječjem uzrastu je knjiga namijenjena i zašto?

Namijenjena je djeci predškolskog i ranog školskog uzrasta, što je i inače naša ciljana skupina. Osim toga, upravo u tom uzrastu djeca provode najviše vremena sa svojim bakama.

10. Što bi rekla da je najteži dio procesa pisanja personalizirane knjige, ali i knjige općenito?

Pisanje je težak pothvat, za kojeg treba puno hrabrosti. Najprije moraš zaroniti u svoju nutrinu, nema tu zadržavanja na površini. A onda se trebaš izložiti svijetu i ponuditi na čitanje ono što si tamo pronašao.

A personalizacija dolazi sa svojim ograničenjima. Od onih tehničkih, na primjer činjenice da mi je ograničeno korištenje padeža jer ne možemo očekivati od korisnika da deklinira imena prilikom narudžbe knjige, sve do onih sadržajnih – treba biti oprezan oko izgradnje likova jer će se oni naknadno personalizirati. To je paradoks personalizacije: da bi se knjiga mogla personalizirati, mora biti univerzalna.

11. Je li spisateljska blokada istina ili mit? Ako si se nekada susrela s njom, kako je se obično rješavaš?

Nepoznata mi je blokada o kakvoj se najčešće govori. Ona podrazumijeva da ti pisanje ide do neke točke u kojoj stane na kraće vrijeme. Onda čitaš, šetaš, kuhaš – i pisanje opet poteče. Ja imam drukčije iskustvo. Meni je pisanje uvijek borba. Na neki način, u vječnoj sam blokadi. Ili nisam u njoj nikad, ako uzmemo da je tako to s pisanjem.

12. Kako izgleda tvoj proces pisanja?

Ponekad imam viziju, sjednem za tipkovnicu i isporučim smisleni tekst. No to se događa rijetko, ili barem ne toliko često koliko bih htjela. Puno češće razmišljam, istražujem, pišem i brišem, zapadam u frustraciju pa poletim zbog neke ideje. No brzo opet tresnem na tlo: pišem, čitam, brišem. Čak i crtam (iako ne znam crtati!) I tako, tu i tamo, iz tog procesa izađe tekst na koji budem ponosna.

13. Gdje najčešće voliš pisati i koje stvari ti pomažu fokusirati se?

Potpuno mi je svejedno gdje se nalazim, jer sam i tako zaključana u svojoj glavi. Pogled na more ili gradilište, potpuno mi je svejedno. Za fokus imam samo jedan uvjet: da nikoga nema u blizini.

14. Slušaš li glazbu dok pišeš? Ako da, što slušaš?

Ne aktivno. Ako je i upaljena, više mi služi kao pozadinska buka, prisutna baš kako bih je uspjela isključiti. Ipak, nekoliko puta ciljano sam slušala glazbu kako bi si stvorila atmosferu iz priče. Radilo se o božićnim pričama koje sam pisala usred ljeta.

15. Što najčešće najprije osmisliš – radnju ili likove?

Hm. Ne znam, mislim da je omjer pola – pola. Likovi, ako su dovoljno živi, pokrenu radnju. Radnja, ako je dovoljno zanimljiva, rodi likove.

16. Što ti je najdraži, a što manje drag dio stvaranja knjiga?

Pisanje je najljepši posao na svijetu i najdraža aktivnost, odrekla bih se svega drugoga u životu i samo to radila svake sekunde – kad mi ide. Kad mi ne ide, to je najgori posao na svijetu. Ali nije to posao s rokovima i šefom koji ti visi za vratom. To je posao u kojem sam sebi visiš za vratom. Od njega ne možeš odustati.

17. Kad si se prvi put osjećala kao autorica?

Nedavno, ha, ha 🙂 Evo, nakon nekih 10-ak objavljenih knjiga usudila sam se ljudima na pitanje čime se bavite reći da sam spisateljica. Do sad bi smuljala nešto o maloj izdavačkoj kući i pobjegla glavom bez obzira. Oduvijek imam strahopoštovanje prema piscima, i strah da mi neki nepostojeći, ali stvaran sud nikad neće dopustiti da uđem u klub.

18. Što je bila prva priča koju si napisala?

Žao mi je što je nisam sačuvala. Nešto o pčelama i džemu (ili medu? Hm, zašto ne medu?) u prvom razredu osnovne škole.

19. Koji savjet bi dala autoru koji piše svoju prvu knjigu?

Da je napiše. Imam hrpu nedovršenih knjiga u ladicama. To je bolno.

20. Što misliš koje su najčešće zablude o piscima?

Misliš na ono da su introverti, osobenjaci, smušeni samotnjaci? Ne znam, meni ništa od toga ne zvuči kao zabluda nego kao živa istina 🙂

21. Što misliš da je najbolji način za poboljšanje kvalitete pisanja?

Puno se može postići sam, vježbom. Ali je mudrije ubrzati taj proces konstruktivnim kritikama koje možeš dobiti od stručnjaka.

22. Koji je najbolji savjet koji si dobila po pitanju pisanja?

Da skratim. Da napišem manje, a kažem više. Da ne opisujem, nego pokažem. I onaj najvažniji: da imam dozvolu pisati.

23. Kome najviše vjeruješ i rado odlaziš po objektivan i konstruktivan savjet na priče koje pišeš?

Svojoj urednici Andi Bukvić Pažin. Najviše se veselim kad mi prvi put vrati tekst crven od početka do kraja. I u njezinoj konstataciji „ovo je dobro, ali..“ najviše se veselim onome nakon ali. Ne zanima me pretjerano što je dobro. Strašno me uzbuđuje sve ono što nije dobro, jer tu razvijam vještinu popravljanja. Urednici su za pisce nešto kao duhovni gurui. Ukazujući na ono što nije dobro, izvlače najbolje iz nas.

24. Znamo da si nedavno postala mama jednog preslatkog dječaka, čitaš li njemu već sada i ima li možda neku omiljenu knjigu?

Rio i ja pripovijedamo od rodilišta. Kad je napunio dva mjeseca, počeli smo čitati i žvakati prve slikovnice. One male. Sad, sa sedam mjeseci, to nam je već pomalo dosadilo pa smo priključili i velike, s papirnatim stranicama. Zasad ih ne gužvamo. Samo ližemo. I po 40 minuta u komadu aktivno slušamo. Svima nam je urođena glad za pričama. Nemojte djeci čitati da budu pametnija, da postižu bolje rezultate u školi. Čitajte im da ispunite temeljnu ljudsku potrebu.

25. I za kraj moram te pitati spremaš li nam još kakvih knjižnih iznenađenja u skorije vrijeme?

Za dva-tri mjeseca izlazi nova knjiga, o bebama i njihovim zločestim dudama. Jedan ilustrator je upravo počeo raditi na seriji slikovnica za najmlađe – njih ukupno četiri koje će izlaziti kroz ovu i iduću godinu. Aktivno radim na dva nova projekta, i sa strane na njih još desetak.