Treba li strahovati od dječjeg straha? Psihologinja Kristina Jelić odgovara na pitanja vezana za anksioznost kod djece

Kristina Jelić klinička je psihologinja iz Centra JUJU, za psihološko savjetovanje i edukaciju roditelja. Za Tvornicu snova odgovorila je na pitanja vezana za anksioznost kod djece. Za sebe kaže da razigrano i s radošću inspirira, hrabro propituje i nježno usmjerava djecu i roditelje kroz obiteljske izazove.

Strah, nelagoda, strepnja, zabrinutost i fizička bol samo su neki od simptoma i znakova tjeskobe koja se javlja u različitim uzrastima, a česta je i anksioznost kod djece, o kojoj smo porazgovarali s Kristinom Jelić, spec. kliničke psihologije iz Centra JUJU. Anksioznost kod djece, započinje psihologinja, najvidljivija je kad se dijete izravno boji i to pokazuje na uobičajene načine kao što su vezivanje za roditelja, plač, izbjegavanje određenih situacija poput vrtića, škole, rođendana i igraonica…

– Anksioznost kod djece često je u podlozi nekih nepoželjnih ponašanja poput agresije prema drugima ili sebi. Ta su ponašanja samo vrh ledenjaka jer anksioznost kod djece može poprimiti vrlo nevidljive oblike. Tada se obično djeca žale na različite tjelesne manifestacije poput bolova u trbuhu, glavobolje, mučnine i povraćanja, imaju teškoće s probavom i sl. – pojašnjava klinička psihologinja.

Anksioznost kod djece = djetetov odgovor na stres

Kristina kao klinički dječji, odnosno razvojni psiholog na anksioznost kod djece, na temelju znanja iz neuroznanosti, gleda kao na djetetov odgovor na stres.

– Teško je o temi anksioznosti kod djece pisati bez objašnjenja dva pojma. Jedan od njih je pojam neurocepcije, automatskog i podsvjesnog procesa otkrivanja prijetnje, koju je opisao dr. Stephen Porges. Neurocepciju možemo zamisliti kao neki unutarnji alarm za uzbunu. Drugi je pojam interocepcija, duboki proces kojim naša tijela obrađuju senzorne informacije (prikupljene iz naših osjetila – vida, sluha, njuha, okusa, mirisa, dodira, položaja tijela). Temeljem tih prikupljenih informacija, naš živčani sustav prvo vrši procjenu prisutnosti prijetnje u okolini. To su u ovom slučaju sve situacije ili osobe za koje procijeni da nisu izvor sigurnosti. Potom temeljem te procjene priprema naš organizam za reakciju “borbe ili bijega” – pojašnjava Jelić i dodaje da je za mnogu anksioznu djecu neurocepcija istančanija, odnosno pristranija prema otkrivanju prijetnje onda kada ne postoji realna opasnost:

– Drugim riječima, alarm koji se pali prilikom procjene prijetnje, oglašava se pretjerano učestalo. Kod nekih se alarm pali u novim i nepoznatim, ili pak društvenim situacijama, javnim nastupima, kad se moraju odvojiti od roditelja, u prisutnosti nepoznatih ljudi. Anksioznost kod djece sve se više javlja u školskom okruženju. Velik porast anksioznosti kod djece bio je vidljiv nakon potresa te duljih izbivanja iz škole radi samoizolacija, odnosno nakon povratka s online na nastavu uživo. Dosta djece je anksiozno u situacijama kada ih se procjenjuje. To nazivamo testnom anksioznošću, a usko je vezana uz očekivanja uspješnosti koja od njih ima okolina i oni sami.

Što poduzeti kad se pojave prvi znakovi anksioznosti kod djece?

Kad primijeti simptome tjeskobe, svaki se roditelj pita što poduzeti, a klinička psihologinja ima nekoliko savjeta što napraviti kad je u pitanju anksioznost kod djece. Prvi je korak za roditelje, odgajatelje, učitelje i terapeute okretanje sebi. Osoba bi se trebala zapitati ‘Kako ja vidim ovo djetetovo ponašanje?’

– Umjesto da ga etiketiramo kao nezdravo/razmaženo/pretjerano osjetljivo ili se pak bojimo prirodnih reakciju djece pitajući se ‘Hoće li moje dijete izrasti u nestabilnu osobu?’, ‘Hoće li biti poput…?’, pokušajmo se zapitati ‘Kako mogu pomoći (svom) djetetu da se osjeća ugodno i sigurno u svom tijelu?’. Trebali bismo raditi na tome da pomognemo djeci da se sprijatelje sa svojim živčanim sustavom, pružajući koregulaciju u zahtjevnim situacijama i njegujući samoregulaciju koja izrasta iz odnosa povjerenja – tumači psihologinja.

Kad se govori o anksioznosti kod djece, psihologinja ima nekoliko savjeta koje donosimo u nastavku.

Upoznaj i istraži karakteristike svojeg djeteta

Psihologija, kaže Kristina, ima mnogo pojmova koji se mogu odnositi na anksioznu djecu, kao što su ‘visoko osjetljivo dijete’, ‘introvert’, ’emocionalno senzibilno’ i ‘duboko osjećajno’. Neka djeca, pojašnjava, imaju teškoće na planu senzorne integracije koje djeluju kao okidač ili im otežavaju smirivanje, poput pretjerane ili smanjene reakcije na dodir, zvuk, miris, pokrete tijela…

– Jednako tako, neka su djeca visoko osjetljiva na tuđe emocije, neka imaju povijest prenatalne, perinatalne ili postnatalne traume, sve od toga može biti u podlozi anksioznih reakcija. Razumijevanje individualnih razlika i povijesti svakog djeteta pružit će putokaz za bolje razumijevanje i adekvatniju podršku neurocepciji sigurnosti – kaže.

Poštuj prirodne reakcije i intuiciju djeteta

Kristina savjetuje da, osobito dok su maleni, treba izbjegavati tjerati ih da rade ili kažu stvari koje nisu spremni učiniti ili reći (npr. pozdraviti glasnog susjeda, odgovarati nepoznatim odraslim osobama koje ih pitaju kako se zove, traže da im daju svoju igračku…).

– Dugoročno ne želimo ugušiti djetetov osjećaj straha jer ga on štiti od potencijalnih prijetnji. Za koju godinu želimo da to naše isto dijete, sada već mladić ili djevojka, povjeruje istom tom svom instinktu, neurocepciji te se, primjerice, makne od potencijalno opasne situacije u noćnom klubu. Želimo poslati poruku da je u redu biti u strahu, ali i da nas on ne mora nužno blokirati. Naša uloga je pomagati im razvijati alate za aktivno suočavanje – kaže dječja psihologinja.

Potrebno je truditi se ne izbjegavati izazovne situacije samo kako bi se prevenirale burne reakcije pred okolinom

Time se, kaže Kristina, samo učvršćuje anksioznost kod djece i uskraćuje mu se prilika za učenje. Umjesto toga, treba pokušati procijeniti zahtjevnost situacije te izlagati dijete onoj dozi nesigurnosti za koju roditelj ili odgajatelj vjeruje da ju može nadvladati, odnosno uspostaviti osjećaj sigurnosti.

– Pritom treba koristiti koregulaciju dijeleći svoju smirenost i čvrstoću kako bi se suosjećajno proširila djetetova zona izazova. Pravo je umijeće procijeniti tu pravu dozu koje dijete može nadvladati. Stoga, ponekad je u redu sačekati, dok god nisu stvoreni preduvjeti. Često kažem roditeljima kako nije dobro prerano gurati dijete u različite (grupne) aktivnosti za koje još nije emocionalno ili socijalno spremno – objašnjava sugovornica.

U zahtjevnoj situaciji dobro je okrenuti se osjetilnom doživljaju

Kad vidi da se dijete bori s nekom situacijom, Kristina savjetuje roditelju da se pridruži njegovom osjetilnom svijetu i započne razgovor o tome, normalizirajući raspon reakcija. Neki od primjera koje roditelji mogu isprobati su: ‘Primijetila sam da je bilo glasno u kinu. I na početku mračno. Kako je tebi bilo?’, ‘Ok je da mi kažeš kad ti postane previše druženja na rođendanu. Smijemo izaći da se odmoriš.’

Dok gledaš dijete, imaj suosjećanja prema sebi ako se i sam osjećaš tjeskobno

Dijete može dijeliti neke od roditeljevih sklonosti, ali uz podršku i razumijevanje, govori psihologinja, pred njim su godine rada i prostora za vlastito učenje kako bi se osjećalo sigurnije u svijetu u kojem se nalazi.

Kada je vrijeme za razgovor sa psihologom?

Sve više roditelja, kaže psihologinja, ne ustručava se porazgovarati sa psihologom čim primijete da se njihovo dijete s nečim bori.

– Ne čekaju da spontano problem nestane, nego traže savjet kako da svojim postupcima ne doprinesu, već budu što kvalitetnija podrška djetetu. Nužno bi bilo potražiti stručnu pomoć onda kada anksioznost kod djece u značajnoj mjeri remeti njegovo funkcioniranje u nekom okruženju – zaključila je spec. kliničke psihologije Kristina Jelić.