Bez obzira na godine, riječ “mama” ostaje najtoplija riječ na svijetu: Evo zašto

Mama je najtoplija riječ na svijetu. Kad kažem mama, vidim dom, zagrljaj, sigurnost, njušim ručak i svježe oprano rublje, osjećam se voljeno, prihvaćeno i zaštićeno.

Ako mama i nije bila moja prva riječ, sigurno je bila najčešće korištena. I to ne samo u djetinjstvu. Dobrano sam zagazila u tzv. zrele godine, a još uvijek sam naveliko „mamekala“.

Pa ipak, došao je trenutak u kojem sam, pod pritiskom uvjerenja da sam sad već uistinu odrasla, prestala svakodnevno mamekati. Ono, trudila sam se uskladiti s odrazom u ogledalu. Pa idem na posao, pobogu. Vozim auto. Ponekad se čak i počešljam i obučem sako.

Međutim, ta iluzorna slika da mamu više toliko ne trebam urušila se onoga trenutka kad je na mene nabačena sva ljepota i težina te iste uloge – kad sam i sama postala mama.

Postoje razne teorije o tome trebate li zvati mamu da se doseli kod vas u postpartum fazi. Neki misle da to i nije mudro, jer treba ostaviti prostora novoj maloj obitelji da se uhoda i poveže. I ja sam bila među njima.
Svoju sam odluku promijenila drugi dan po povratku iz bolnice.

Jer, trebala sam je. Baš nju. Ne tamo neku pomoć, nekoga tko će mi skuhati ručak i oprati rublje. Trebala sam baš nju, svoju mamu. Do razine da mislim da bih, da nije došla, sjela na kućni prag i urlala „Dajte mi moju mamu“ kao trogodišnje dijete.

Iz njezine snage, mira i sigurnosti u ulozi moje mame crpila sam snagu koja mi je trebala da isto to pružim svom djetetu.

I OK, prihvatila bih da je to neka moja munjenost, a da nisam čula sljedeću priču, baš u tim danima kad mi je mama ne samo kuhala i spremala, nego umirivala moje dijete, pa mene, pa mog muža.

Priča o mojoj baki Danici

Dakle, moja mama nije imala osobito blizak odnos sa svojom mamom. To znam od djetinjstva. Iako nikada nije izrečeno, stršalo je iz ormara i visilo na rubu svake rečenice koju su izgovorile jedna drugoj. Nisu se slagale, razilazile su se u mišljenjima i stavovima. Moja mama, kao dijete u tom odnosu, nije se nikada osjećala podržano. Međutim, a to je ono što nisam znala, njih su dvije naglo postale bliske i privržene jedna drugoj u periodu kad je moja sestra bila beba. Sestra je imala grčeve i stalno su je morali nositi, pa je baka iz tehničkih razloga taj period živjela s mojom mamom. No nije ta tehnička ispomoć bila ono što ih je zbližilo.

Bliskost koja se dogodila ogleda se u jednoj slici koja mi se uprizorila u glavi dok je mama ovo prepričavala. Dakle, baka je stalno bila u blizini, no povremeno je morala otići nekamo autobusom. Vrijeme u kojem je nije bilo u mami je budilo nemir. Kako bi se približavao sat dolaska autobusa, mama bi stala uz prozor i čekala. Napetost je rasla i stezala je kao udav do trenutka kada bi je ugledala kako hoda niz ulicu. Njezin korak, njezine kretnje, način na koji je nosila torbicu, sve to je otpuštalo napetost, koja bi se potpuno rasplinula u trenutku kada bi baka zakoračila u kuću. Udav bi nestao, a na njegovo mjesto došla toplina, sigurnost i mir.

Iz te slike, moje mame, mlade, ruku povijenih oko svoje nemoćne bebe, kako stoji na prozoru kao mala djevojčica i čeka svoju mamu koja se odjednom od obične žene s lošom trajnom pretvorila u svemoguće magično biće, crpim sljedeće uvide.

Moja baka rodila je moju mamu, a moja mama mene kao mamu. Ali ne samo biološki. Znanje o tome kako nekome biti mama generacijski se prenosi, u svoj svojoj ljepoti i sa svim manjkavostima.

To što tvoja mama voli tvoje dijete evolucijska je zadatost i transgeneracijska sudbina. I ljubav na kvadrat. Prvo je voljela tebe. Sad kroz tvoje dijete tu ljubav uvećava i potvrđuje.

Gledam je, i sve se moje ljubavi sabiru u njoj. Ona je moja veza s mojom bakom, ona je veza s mojom sestrom i bratom, ona je veza i s mojim djetetom.

I ne, nije baka ona što peče najfinije kolačiće. Baka je ona što voli tvoje dijete izravno, ali i kroz tebe. U baki se namnožilo najviše ljubavi. Zato su bake čarobne.

I zato sam napisala ovu knjigu.
Za sve mame.
I za sve „duple“ mame.
Za sve bake ovog svijeta.